borut
19.04.2011., utorak
Cion Sade
Danas je Pesah. Neradni je dan i u bolnici samo dezurno osoblje. Ni pacijenata, barem ovdje na kirurgiji, nema previse. Svi koji su se mogli izvuci, pobjegli su. I Cion je sinoc izasao na nekoliko sati, tek da bi kod kuce predvodio Seder Pesah. Sada lezi pored mene i bulji u strop iscekujuci. Vedri je to sedamdesetogodisnjak kojemu su prije osam godina poceli problemi na palcu lijeve noge. Stvar se je zakomplicirala zbog povisenog secera u krvi i do danas su mu, malo po malo, odrezali nogu do ispod koljena. Pokusavaju mu sanirati ranu, ali ne ide bas najbolje. Cion je doselio u Izrael iz Irana krajem sedamdesetih godina proslog stoljeca, kada je Khomeini preuzeo vlast, a uvjeti zivota zidovskog stanovnistva se bitno pogorsali. Ivrit mu nije bas najbolji, ali rado prica. Bavi se je svim i svacim, a tvrdi da je najbolje zaradjivao preprodajom automobila, koje je kupovao u Njemackoj, a prodavao u Iranu. Znao je angazirati 4-5 prijatelja za svaku öperaciju". Trebalo je od Teherana do Istambula doci autobusom, a dalje do Minhena vlakom. Tamo bi kupio automobile s kojima bi krenuli na istok. Vozili bi jedan za drugim s povremenim stajanjima za odmor i jelo, a pred granicnim prijelazima bi se razdvajali kao da se ne poznaju. Dobro se sijeca autoputa Zagreb - Beograd koji "nije bio autoput" i svih prometnih nesreca na koje su nailazili (op.p: uzrokovanih uglavnom vozacima koji su se bavili istim poslom kao i on). Nazive gradova sve tamo do Nisa dobro pamti, a i okus sljivovice koju bi putem kupovao. Zaradjenim novcem je u Nataniji kupio veliko zemljiste i sagradio nekoliko kuca i tvrdi da ima osiguranu starost. Samo da mu rana zaraste, da natakne protezu i opet prohoda. |
