Ka' i onda volin ić do mora. I volin bonacu, pa zamišljan da šapće dok miluje pijesak i moja stopala. Volin i kad se pred sam smiraj dana počne grišpat. Ne marin šta me tabani zebu i jedino bi još 'tio da je ona sa mnon. Da jon krišon gledan obraze i tražin grišpe na koje se žali. A ja je uvik vidin lipu. Dobro, glatko lice ka' i onda.
Pamtim moju malu Dalmatinsku ulicu. Četiri kuće, četiri broja. Mi na broju 4. Pedesetak dječjih koraka od trga i Batine prodavaonice. U produžetku malo proširenje po kojemu sam nespretno gurao kolo od barila. Pamtim i brižne poglede moje majke sa prozora, da mi se u igri ne bi dogodila nezgoda sa žicom koju mi je pomogla saviti. Ili da se netko ne bi sjurio ulicom od Starog suda karetom na balinjere i naletio na mene okrećući u ulicu Kipara Rendića prema Lištunu. A tamo je za mene bio drugi svijet, tamo sam mogao samo s mamom ili tatom na putu do Doma zdravlja ili u šetnju Osejavom.
Pamtim i kišne dane kada nisam izlazio iz portuna. Penjao bih se i spuštao po pašamanu između katova dok netko ne bi počeo koračati stepenicama. Na prve zvuke pojurio bih u sigurnost doma. Sa prvim burama i hladnoćom koja je ledila vodu u cijevima grijao bih se pored špahera na drva pogledavajući bojažljivo na škure koje su se tresle i cvilile doprinoseći zastrašujućoj halabuci. A kada bi nepogode prestale mogao sam izići i sjesti u prančok na skalu stražnjih Đininih vrata.