borut
20.07.2007., petak
Jeruzalem, Jeruzalem
Izasli smo kada i posljednji gosti, omamljeni i omadzijani, sto mirisima nargile sto pokretima plesacice koja nije previse krila svoje obline izvodeci dobro uvjezbane vibracije citavim tijelom. Omarinu ljetnje noci nije umanjivao ni povjetarac sto se je spustao s Maslinske Gore donoseci vonj Judejske pustinje s druge strane, pa smo zurno tragali za rashladjenim prostorom. Na ulazu je stajao kao od brda odvaljeni cuvar, ali nije previse mario za nas ni kad smo mu se sasvim priblizili. Napravio je korak u stranu kako bi nas propustio unutra i sirokim ledjima ponovno zatvorio vrata za nama. Nije bilo puno posjetitelja. Samo su dva, tri stola u dnu dvorane bila zauzeta. Sjeli smo sasvim blizu klima uredjaju koji je besumno ubacivao svjezi zrak u slabo osvjetljeni prostor. Zena srednjih godina sjedila je ravno ispred nas prekrizenih nogu na kojima je drzala gitaru i lagano prebirala zice. Akordi su nas uvodili u neku elegiju dok je ugodno promuklim altom pocela nizati tuzne price! Sve se je vise povijala nad instrumentom i kao da joj je i suza kanula. U tisini narusenoj jedino titranjem struna i njenim tihim pjevom i to se culo. Cinila se sasvim skrhana bolom.  A onda je odlozila gitaru i prisla. Sutke je zatrazila dopustenje da nam se pridruzi, upitala odakle smo i ne cekavsi odgovor otvorila svoj zivot. Redala je slike iz roditeljske kuce negdje pod libanonskim brdima i zivnula sjecajuci se svadbenog veselja u parku zasjenjenom visokim cedrovima. Rano je ostala sama sa jedinim sinom i pocela pjevati po nocnim klubovima da bi mu osigurala skolovanje. Glas joj je postajao sve bezbojniji dok je govorila o susretima s nepoznatim ljudima koji su mislili da novcem mogu kupiti sve. Htjela je postati slavna. Izdavati albume, nastupati na pozornicama. Kao Fejruz. Ali rat je opet buknuo svom silinom i njen sin je otisao kamo i svi njegovi vrsnjaci. Posljednji put se javio iz jednog od predgradja Bejruta dok se pucalo sa svih strana. Ona nastavlja pjevati, jer to je jedino sto zna. Dok je ima tko slusati. A sta ce biti sutra? Zar je to vazno, dobacila je odlazeci, jer osim nas vise nikoga nije bilo u lokalu. Jedina tura pica koju smo narucili ostala je nepopijena. Platismo i izadjosmo u dan koji se polako budio. Zora u ovim krajevima ipak donese malo svjezine! Oh, Jeruzalem, Jeruzalem!  |
